Paragraph. Clicca qui per modificare.
Kad je Daniel Barenboim gostovao u Palestini, prišao mu je jedan stariji gospodin, Palestinac, i sa suzama u očima mu se zahvalio za koncert, jer "hrana i lijekovi daju se kao pomoć i životinjama, a ljudima treba i kultura".
Iz još neobjavljene knjige štorijica "Smo beli paržuneri", prenosim očevo sjećanje na okolnosti u kojima se našao kao regrut u talijanskoj vojsci na Siciliji:
Smo beli u lipin
Naš tenente se zvo Salvatore Traina, anka sad se dumislin, i je beja tan iz Šičilije, dumoč, ud blizu de smo mi beli, me par iz Lentini, ma je beja dobar čuvek, ni beja fašišta, me par da je beja profešor ud nikega vraga u civilu, somo je gleda da rišpetomo ure ud gvardije, ud ušervacjon, i to je belo to.
Baraka de smo bivali je bela enih dvisto, tristo metri ud našiga poštacjona. Vodu nismo imali i smo hudili pu vodu u misto, lipo misto, Karlentini, za ne konfondit iz Lentini, ma blizu smo imali crikvu i anka oštariju. Se nismo brili pu štiri-pet don, anka cilu šetimonu, a uprali smo se kad smo rivali. Neč nan ni falilo, špečialmente pu liti, ma njanka zime nisu kuj te naše, tan je vavik lipo. Gori na špeku za ošervivat nas je hudilo pu štiri skupa, smo briškulali, spoli, ležali kuj tuvari na mišečini i pu dnevi. Kok bot smo pugledali u nebo ku se ča vidi i ku ne homo naprid... Največ smo spoli, en bi gleda, drugi su spoli... Smo beli kuj puzobjeni ud seh. Sakih petnajs don su nan puslali za jes, škatulame, kampir, paštu i to smo kuhali.
Njanka u baraki nismo daržali. Znoš koko je, ti dojde koka kontrola i da ti to najde, je vrah, a bi bela škoda da gremo mi pu kazni kizna de, ali da nan pušaju kega fašištona namisto tenenta... njanka mi nismo beli šturluvi, smo znali koko teču kola. Smo darževali vino u eni groti nad našon barakon. Je belo dosti grot u ten našin tarmunu, večjih i manjih i anka pu tarmunih ukoli nas. Anci, u enin tarmunu zod nas su beli Nimci stavili ena dvo kanona, nutra u grotu i pukrili iz mrižami: neč se ni vidilo ud vani. Ma Nimci su se daržali za sebe, mi za sebe i nismo imali ča za bacilat iz njimi.
I ča san ti djo... A, ja, nisu delali rakije, ma vino, mati božja ke dobro vino su imjevali doli, dobro vino su delali, bilo vino, ma ča pensoš da je kuj to naše? Vraga, uno je imalo najmanj 14 gradi, anka več, ča vereš, sladko, si ga pija kuj netare, ma vraga pija, somo je teklo doli pu grlu... Joj, ne puzobin nidar več koko smo se napili ta prvi don ki smo šle u oštariju, ma to ču ti ponjer puvidat.
Somo prušek ta dalmatinski jo peron se more mirit iz unemi vini, to naše sad je kuj voda proti unemu, ma anka vino ud enbot kad smo ga na vosi delali je belo kripko. Se dumislin, kuj mikin, kuliko boti smo broli ki nas je čepo anka snih, i iz unemi molimi prstići škuvjivat van sako zrno ku bi ti palo u snih je beja vrah... ma to je vero belo vino!
Ne sad ki beru grozje vre šetembra, ča to more bet dobro vino? Ma daj, šu...
Knjiga "Smo beli paržuneri" nastavlja se na već objavljenu knjigu priča i anegdota "Štorijice iz naših kraji". Zajedno s knjigom "Još enu da ti puvidan" i s "Rječnikom kupčansko-hrvatskim" čini tetralogiju posvećenu kupčanskom dijalektu, tj. govoru iz sela Kučibreg.
ŠTORIJICE IZ NAŠIH KRAJI
(Šišan, Vlastita naklada, 2015)
Video sa prezentacije knjige: https://www.youtube.com/channel/UC5-B-NWXQLb7KueCnCJRdqw
KNJIGA JE U PRODAJI U PULSKOJ ZAVIČAJNOJ KNJIŽARI "PETIT", KANDLEROVA 24, PO CIJENI OD 120KN I U KNJIŽARI "LIBRIS" NA PREŠERNOVOM TRGU U KOPRU PO CIJENI OD 18 EUR. - KNJIGA JE RASPRODANA!
Uvodna riječ
Ove pričice, štorijice, koje sam ovdje nanizao, svojevrstan su hommage tati, s kojim sam često provodio večeri pričajući, komentirajući dnevna događanja ili slušajući anegdote iz njegova života koje sam već poznavao ili koje su bile u potpunosti nove. Proveo sam tako zajedno s njim nekoliko godina, pred kraj njegova života, svaki tjedan po dvije-tri večeri dok se ne bih odkotrljao spavati, potpuno shrvan dnevnim poslom i brigama.
Pričice bih pokušao odmah zapisati ili barem zapamtiti onako kako sam ih čuo i u razgovoru doživio, kao tatine monologe, odnosno sve ovdje zapisane pričice priča moj otac obračajući se meni (moji se odgovori ili komentari više naslućuju nego čuju), a svaka je štorijica obično imala i pouku; riječi su se same nizale kao što su bile izgovorene.
U to vrijeme, govorim o kasnim devedesetim i prvim godinama prošlog desetljeća, ovisno o zdravstvenom stanju, raspoloženju ili nekom događaju koji bi pokrenuo mehanizam sjećanja, počeo bi tata, tada već osamdesetogodišnjak, pričati o životu na selu, u Kučibrigu, o životu u “naših kraji”, ili bi krenuo sa vojničkim godinama; talijanska vojska, Sicilija, iskrcavanje saveznika, englesko zarobljeništvo, Cirenaica, Kairo, prekomorske brigade….mai la fine.
Često sam mislio snimati takve monologe i razgovore, ali nisam nikada i sada mi je to neizmjerno žao. Uvijek sam mislio da ću to uraditi drugom prilikom, nikada ne razmišljamo, u stvari, da će nam roditelji umrijeti, da, možda, jednom neće biti „druge prilike“.
Zato ove pričice, možda i kao isprika.
Ove su štorijice sastavni dio jednog prostora i vremena koji odlaze u nepovrat.
„Naši kraji“, tj sela Kućibreg, Hrvoji, Koromači, Dugo Brdo, Brizovica, Boškini, Brič, Puči i druga, sada su podijeljeni granicom koja određuje i usmjerava svakidašnju komunikaciju među ljudima u tim naseljima, među susjedima koji to više nisu.
Ljudi koji su ostali živjeti u tim selima, a predviđam da je to možda par postotaka prijašnjeg stanovništva koje je obitavalo spomenuta sela prije političke presije i demografske tragedije nakon Drugog svjetskog rata, rijetko govore dijalektom kojim ovdje pišem, kod domaćih zvanog „pu naše“, jer ga koriste samo u međusobnom razgovoru. Govor će nestati u globalizacijskom procesu, kao i osamljenost prostora ili vrijednosti opisanog vremena između dva (svjetska) rata.
Dijalekt je osebujan, mješavina triju jezika, hrvatskog, slovenskog i talijanskog, koji se isprepliću na veoma malom prostoru. Iz svakoga su u upotrebu uzete određene riječi koje su udomaćene, a često se kao sinonimi pojavljuju riječi iz drugog jezičnog korpusa (pr. „San sto cito i teh“) ili se sinonimi upotrebljavaju u različitim značenjima (pr. „Gren u bošku delat šumu“). Austrijska vladavina, koja je ostala u narodnom sjećanju kao „zlatno“ doba, pa i po predanju očevog oca, dala je okvir očuvanju svih triju autohtonih jezika na ovim prostorima i stvaranju jedne aktivne jezične mješavine koja se razlikovala od kraja do kraja, od sela do sela, od obitelji do obitelji. Uostalom i to je jedna od značajki istarskog prostora: kaže se, svako selo ima svoj govor.
Potrudio sam se da pri čitanju štorijica izgovor, ritam i intonacija budu na CD-u što bliže stvarnom govoru kakvog pamtim i koristim.
Dakle, želite li doznati kakvi su bili običaji, moralne norme i društveni odnosi na selu u „naših kraji“ -dobrodošli, hrabro zakoračite u štorijice. Imena krajeva, ljudi, životinja su vjerodostojni kao i nadimici obitelji i osoba. Obitelji su bile poznate po nadimcima, jer su često imena bila jednaka iz generacije u generaciju, npr. Bubola Antonio fu Antonio... bila su dva takva u selu. Ali Bubola Antonio fu Antonio detto Cucco, ali pu naše ud Kuketi, takav je bio samo jedan. Nadimci su stari: Kuketi (Cucchi), Gireti (Ghiri), Parleži (Parlesi), Šaltoni (Saltoni), Kranjčići, Pišaroli, Baldini....i upisani u austrijske katastarske knjige!
Kao potomak Kuketa i Gireta nadam se da neću ovim štorijicama obnoviti neke stare zamjerke.
Errata corrige
Navodim sljedeće greške uočene u knjizi „Štorijice iz naših kraji“. Za greške se ispričavam.
Na stranici 7 zadnji ulomak treba započeti : Nadam se da.... (umjesto Nadam da...)
Na stranici 88 zadnja rečenica treba završiti sa „ u Veneciju.“ (umjesto „u Veneciji.“).
Na stranici 111 prvi ulomak, četvrti red, treba glasiti: „vjenčiće“ (umjesto „vjenčića“)
Na stranici 111 treći ulomak treba započeti: „Znaš, jednom je za Uskrs otišao doma na Ćićariju...“ (umjesto „Znaš, jednom je za Uskrs otišao doma na Ćićariji...“)
Na stranici 136 prvi ulomak, sedmi red, zamjeniti sa „pokojnim“ riječ „pokjnim“
Na stranici 136 treći ulomak, zadnji red, zamjeniti sa „skrenuti“ riječ „skrentui“
Na stranici 155 drugi ulomak, treći red, umjesto „...bi...“ ispraviti sa „...bih...“
Smo beli u lipin
- O, Đanko, si doša iz dela. Ma si gleda učera na televiziji koko Etna eruptiva? Ča nisi gleda televiziju? Hoj simo vidit, jušto je sad na teleđurnale! Vidi, ponjer tuliko lit... i san se dumislija da smo mi beli štacjunoni blizu nje.
- Ma ki tata, ki mi, ki je beja štacjunon?
- Koko ki? Mi, moj grupo u taljanski vojski, jo san beja u protizračni izvidnici, artiljeria kontraerea, grupo di ošervacjone dištakato!
Naš tenente se zvo Salvatore Traina, anka sad se dumislin, i je beja tan iz Šičilije, dumoč, ud blizu de smo mi beli, me par iz Lentini, ma je beja dobar čuvek, ni beja fašišta, me par da je beja profešor ud nikega vraga u civilu, somo je gleda da rišpetomo ure ud gvardije, ud ušervacjon, i to je belo to.
Baraka de smo bivali je bela enih dvisto, tristo metri ud našiga poštacjona. Vodu nismo imali i smo hudili pu vodu u misto, lipo misto, Karlentini, za ne konfondit iz Lentini, ma blizu smo imali crikvu i anka oštariju. Se nismo brili pu štiri-pet don, anka cilu šetimonu, a uprali smo se kad smo rivali. Neč nan ni falilo, špečialmente pu liti, ma njanka zime nisu kuj te naše, tan je vavik lipo. Gori na špeku za ošervivat nas je hudilo pu štiri skupa, smo briškulali, spoli, ležali kuj tuvari na mišečini i pu dnevi. Kok bot smo pugledali u nebo ku se ča vidi i ku ne homo naprid... Največ smo spoli, en bi gleda, drugi su spoli... Smo beli kuj puzobjeni ud seh. Sakih petnajs don su nan puslali za jes, škatulame, kampir, paštu i to smo kuhali.
- Ča somi ste si kuhali, ki je kuha, ča niste imali koga?
- Ste imali za pet? Kad smo mi mogli, u vojski smo se napili kuj svinje, somo da nikoko ne pensomo de smo i zača zgubjamo vrime.
- Ča diš, ku smo imali za pet?
Njanka u baraki nismo daržali. Znoš koko je, ti dojde koka kontrola i da ti to najde, je vrah, a bi bela škoda da gremo mi pu kazni kizna de, ali da nan pušaju kega fašištona namisto tenenta... njanka mi nismo beli šturluvi, smo znali koko teču kola. Smo darževali vino u eni groti nad našon barakon. Je belo dosti grot u ten našin tarmunu, večjih i manjih i anka pu tarmunih ukoli nas. Anci, u enin tarmunu zod nas su beli Nimci stavili ena dvo kanona, nutra u grotu i pukrili iz mrižami: neč se ni vidilo ud vani. Ma Nimci su se daržali za sebe, mi za sebe i nismo imali ča za bacilat iz njimi.
I ča san ti djo... A, ja, nisu delali rakije, ma vino, mati božja ke dobro vino su imjevali doli, dobro vino su delali, bilo vino, ma ča pensoš da je kuj to naše? Vraga, uno je imalo najmanj 14 gradi, anka več, ča vereš, sladko, si ga pija kuj netare, ma vraga pija, somo je teklo doli pu grlu... Joj, ne puzobin nidar več koko smo se napili ta prvi don ki smo šle u oštariju, ma to ču ti ponjer puvidat.
Somo prušek ta dalmatinski jo peron se more mirit iz unemi vini, to naše sad je kuj voda proti unemu, ma anka vino ud enbot kad smo ga na vosi delali je belo kripko. Se dumislin, kuj mikin, kuliko boti smo broli ki nas je čepo anka snih, i iz unemi molimi prstići škuvjivat van sako zrno ku bi ti palo u snih je beja vrah... ma to je vero belo vino!
Ne sad ki beru grozje vre šetembra, ča to more bet dobro vino? Ma daj, šu...
Knjiga "Smo beli paržuneri" nastavlja se na već objavljenu knjigu priča i anegdota "Štorijice iz naših kraji". Zajedno s knjigom "Još enu da ti puvidan" i s "Rječnikom kupčansko-hrvatskim" čini tetralogiju posvećenu kupčanskom dijalektu, tj. govoru iz sela Kučibreg.
ŠTORIJICE IZ NAŠIH KRAJI
(Šišan, Vlastita naklada, 2015)
Video sa prezentacije knjige: https://www.youtube.com/channel/UC5-B-NWXQLb7KueCnCJRdqw
KNJIGA JE U PRODAJI U PULSKOJ ZAVIČAJNOJ KNJIŽARI "PETIT", KANDLEROVA 24, PO CIJENI OD 120KN I U KNJIŽARI "LIBRIS" NA PREŠERNOVOM TRGU U KOPRU PO CIJENI OD 18 EUR. - KNJIGA JE RASPRODANA!
Uvodna riječ
Ove pričice, štorijice, koje sam ovdje nanizao, svojevrstan su hommage tati, s kojim sam često provodio večeri pričajući, komentirajući dnevna događanja ili slušajući anegdote iz njegova života koje sam već poznavao ili koje su bile u potpunosti nove. Proveo sam tako zajedno s njim nekoliko godina, pred kraj njegova života, svaki tjedan po dvije-tri večeri dok se ne bih odkotrljao spavati, potpuno shrvan dnevnim poslom i brigama.
Pričice bih pokušao odmah zapisati ili barem zapamtiti onako kako sam ih čuo i u razgovoru doživio, kao tatine monologe, odnosno sve ovdje zapisane pričice priča moj otac obračajući se meni (moji se odgovori ili komentari više naslućuju nego čuju), a svaka je štorijica obično imala i pouku; riječi su se same nizale kao što su bile izgovorene.
U to vrijeme, govorim o kasnim devedesetim i prvim godinama prošlog desetljeća, ovisno o zdravstvenom stanju, raspoloženju ili nekom događaju koji bi pokrenuo mehanizam sjećanja, počeo bi tata, tada već osamdesetogodišnjak, pričati o životu na selu, u Kučibrigu, o životu u “naših kraji”, ili bi krenuo sa vojničkim godinama; talijanska vojska, Sicilija, iskrcavanje saveznika, englesko zarobljeništvo, Cirenaica, Kairo, prekomorske brigade….mai la fine.
Često sam mislio snimati takve monologe i razgovore, ali nisam nikada i sada mi je to neizmjerno žao. Uvijek sam mislio da ću to uraditi drugom prilikom, nikada ne razmišljamo, u stvari, da će nam roditelji umrijeti, da, možda, jednom neće biti „druge prilike“.
Zato ove pričice, možda i kao isprika.
Ove su štorijice sastavni dio jednog prostora i vremena koji odlaze u nepovrat.
„Naši kraji“, tj sela Kućibreg, Hrvoji, Koromači, Dugo Brdo, Brizovica, Boškini, Brič, Puči i druga, sada su podijeljeni granicom koja određuje i usmjerava svakidašnju komunikaciju među ljudima u tim naseljima, među susjedima koji to više nisu.
Ljudi koji su ostali živjeti u tim selima, a predviđam da je to možda par postotaka prijašnjeg stanovništva koje je obitavalo spomenuta sela prije političke presije i demografske tragedije nakon Drugog svjetskog rata, rijetko govore dijalektom kojim ovdje pišem, kod domaćih zvanog „pu naše“, jer ga koriste samo u međusobnom razgovoru. Govor će nestati u globalizacijskom procesu, kao i osamljenost prostora ili vrijednosti opisanog vremena između dva (svjetska) rata.
Dijalekt je osebujan, mješavina triju jezika, hrvatskog, slovenskog i talijanskog, koji se isprepliću na veoma malom prostoru. Iz svakoga su u upotrebu uzete određene riječi koje su udomaćene, a često se kao sinonimi pojavljuju riječi iz drugog jezičnog korpusa (pr. „San sto cito i teh“) ili se sinonimi upotrebljavaju u različitim značenjima (pr. „Gren u bošku delat šumu“). Austrijska vladavina, koja je ostala u narodnom sjećanju kao „zlatno“ doba, pa i po predanju očevog oca, dala je okvir očuvanju svih triju autohtonih jezika na ovim prostorima i stvaranju jedne aktivne jezične mješavine koja se razlikovala od kraja do kraja, od sela do sela, od obitelji do obitelji. Uostalom i to je jedna od značajki istarskog prostora: kaže se, svako selo ima svoj govor.
Potrudio sam se da pri čitanju štorijica izgovor, ritam i intonacija budu na CD-u što bliže stvarnom govoru kakvog pamtim i koristim.
Dakle, želite li doznati kakvi su bili običaji, moralne norme i društveni odnosi na selu u „naših kraji“ -dobrodošli, hrabro zakoračite u štorijice. Imena krajeva, ljudi, životinja su vjerodostojni kao i nadimici obitelji i osoba. Obitelji su bile poznate po nadimcima, jer su često imena bila jednaka iz generacije u generaciju, npr. Bubola Antonio fu Antonio... bila su dva takva u selu. Ali Bubola Antonio fu Antonio detto Cucco, ali pu naše ud Kuketi, takav je bio samo jedan. Nadimci su stari: Kuketi (Cucchi), Gireti (Ghiri), Parleži (Parlesi), Šaltoni (Saltoni), Kranjčići, Pišaroli, Baldini....i upisani u austrijske katastarske knjige!
Kao potomak Kuketa i Gireta nadam se da neću ovim štorijicama obnoviti neke stare zamjerke.
Errata corrige
Navodim sljedeće greške uočene u knjizi „Štorijice iz naših kraji“. Za greške se ispričavam.
Na stranici 7 zadnji ulomak treba započeti : Nadam se da.... (umjesto Nadam da...)
Na stranici 88 zadnja rečenica treba završiti sa „ u Veneciju.“ (umjesto „u Veneciji.“).
Na stranici 111 prvi ulomak, četvrti red, treba glasiti: „vjenčiće“ (umjesto „vjenčića“)
Na stranici 111 treći ulomak treba započeti: „Znaš, jednom je za Uskrs otišao doma na Ćićariju...“ (umjesto „Znaš, jednom je za Uskrs otišao doma na Ćićariji...“)
Na stranici 136 prvi ulomak, sedmi red, zamjeniti sa „pokojnim“ riječ „pokjnim“
Na stranici 136 treći ulomak, zadnji red, zamjeniti sa „skrenuti“ riječ „skrentui“
Na stranici 155 drugi ulomak, treći red, umjesto „...bi...“ ispraviti sa „...bih...“
Ala, hote, šu, hote naprit iz kurajon vidit i čut ča je našjevalo u naših kraji. Vero, toko su en bot naši stari ražunali, nisu kušeljali, nisu govorili, nisu pričali njanke parlivali ali gonali; pule nas se ražunalo.
"ISTRAPEDIINA" NAGRADA ZA AUDIOSNIMKU: "STRŠJANI" (IZ KNJIGE "ŠTORIJICE IZ NAŠIH KRAJI")
STRŠJANI
O, sad ču ti puvidat enu ki još nisi čuja.
Kad san beja te dobi kuj Andrea sad, sam gno pas enu kravu doli u Lukvonju, perke je tan bela lipa trova i smo tu kravu imali za mliko. Se ne dumislin koko smo zvali kravu...Inšoma kunfin med našin i ud Pišaroli je beja en niski zideć ud kameki, voldir da su enbot, ki zno još ki, koko su čistili zemju ud kameki, ih zlogali u zideć. Ben na drugen partu, z une parte zida su stršjani beli naredili u zemji gnizdo. Jo san vidija varije volte da su bumbari naredili u zemji gnizdo, ali une divje čbele, ali ose, ma stršjane nidar! Znoš, vrah mi ni do mira i san vavik kurijožo ča delaju, koko duliječu i udhojaju...Ma čuda jih je belo! Ma ki vrah će somo gledat : znoš, jo san beja skret za zidon, toko da me nisu mogli vidit i san ih gleda, ma ponjer san anka uzeja en kamenčeč i san hitija nonje. Neč. San uzeja eniga malo večjiga i hitija dreto blizu škuje ud gnizda:o, ho ,ho, ho, koko su začeli letet, kuj šajete su beli, a jo san se stisnija blizu zideća i se smija, ča češ, dite kuj dite, somo za delat koku barunodu ali dišpet!
I toko iz dneva u don.
Ma en bot san platija za sve!
Kuj vavik, san hitjeva kameke i me ni eno vragu dono vidilo: se je zašinija dreto u mene, anka sad ga vidin koko mi duletova dreto u glovu, jo peron, da ku se ne bi sagnija da bi me beja lasnija dreto u čelo! I znoš, san se prestrašija i san uša bižeč, san žbaljo!
Ta za manon, ma san čuja anka druge da su se zašinili za manon! I san uša u niku groju, u niko gusto penšando da če me vrah puštet na miru!
A, ja, vraga!
Znoš da je dušumija u mene ud zod i kad me uboja je beja en tok kolpo, kuj da me je niki udrija iz punjon, ne bi nidar vera da mi je niki pravija, ma jako, ma bulilo, i jo naprid pu ten gustin, san joka ud stroha i ud boli! Još en kolpo u vrot, još me en beja ubo i još en! Tri su me beli napali i sva tri su me ubola. U dijo porko ma me je bulelo, ma h sreči, da nisu drugi šle za manon ali za unemi, uno vara bi bela lipa maša!
Kad san doša doma san imo vrot debeja kuj glovu, san beja kuj jazbac i kad san puvida ča je belo mi je pukojna mama, tvoja nona, stavila en faculeč namočen u rakiju i mi kabjivala svako entuliko. Apena ponjer ene šetimane mi je belo splasnilo i još su judi u vosi pravili da san anka dobro paso, da san moga anka umrit.
Ma nisan nidar puvida da san ih štucigiva iz kameki.
STRŠJANI
O, sad ču ti puvidat enu ki još nisi čuja.
Kad san beja te dobi kuj Andrea sad, sam gno pas enu kravu doli u Lukvonju, perke je tan bela lipa trova i smo tu kravu imali za mliko. Se ne dumislin koko smo zvali kravu...Inšoma kunfin med našin i ud Pišaroli je beja en niski zideć ud kameki, voldir da su enbot, ki zno još ki, koko su čistili zemju ud kameki, ih zlogali u zideć. Ben na drugen partu, z une parte zida su stršjani beli naredili u zemji gnizdo. Jo san vidija varije volte da su bumbari naredili u zemji gnizdo, ali une divje čbele, ali ose, ma stršjane nidar! Znoš, vrah mi ni do mira i san vavik kurijožo ča delaju, koko duliječu i udhojaju...Ma čuda jih je belo! Ma ki vrah će somo gledat : znoš, jo san beja skret za zidon, toko da me nisu mogli vidit i san ih gleda, ma ponjer san anka uzeja en kamenčeč i san hitija nonje. Neč. San uzeja eniga malo večjiga i hitija dreto blizu škuje ud gnizda:o, ho ,ho, ho, koko su začeli letet, kuj šajete su beli, a jo san se stisnija blizu zideća i se smija, ča češ, dite kuj dite, somo za delat koku barunodu ali dišpet!
I toko iz dneva u don.
Ma en bot san platija za sve!
Kuj vavik, san hitjeva kameke i me ni eno vragu dono vidilo: se je zašinija dreto u mene, anka sad ga vidin koko mi duletova dreto u glovu, jo peron, da ku se ne bi sagnija da bi me beja lasnija dreto u čelo! I znoš, san se prestrašija i san uša bižeč, san žbaljo!
Ta za manon, ma san čuja anka druge da su se zašinili za manon! I san uša u niku groju, u niko gusto penšando da če me vrah puštet na miru!
A, ja, vraga!
Znoš da je dušumija u mene ud zod i kad me uboja je beja en tok kolpo, kuj da me je niki udrija iz punjon, ne bi nidar vera da mi je niki pravija, ma jako, ma bulilo, i jo naprid pu ten gustin, san joka ud stroha i ud boli! Još en kolpo u vrot, još me en beja ubo i još en! Tri su me beli napali i sva tri su me ubola. U dijo porko ma me je bulelo, ma h sreči, da nisu drugi šle za manon ali za unemi, uno vara bi bela lipa maša!
Kad san doša doma san imo vrot debeja kuj glovu, san beja kuj jazbac i kad san puvida ča je belo mi je pukojna mama, tvoja nona, stavila en faculeč namočen u rakiju i mi kabjivala svako entuliko. Apena ponjer ene šetimane mi je belo splasnilo i još su judi u vosi pravili da san anka dobro paso, da san moga anka umrit.
Ma nisan nidar puvida da san ih štucigiva iz kameki.
Od nekoliko sam ljudi iz naših kraji dobio primjedbu da se u kučibriškom govoru nije koristio "ije" već "e" (nije vijelaili vjela već vela -boška, npr), te da se pravila razlika između "č" i "ć". Pisao sam onako kako sam doma čuo razgovor, ali uvažit ću (neke) primjedbe i pokušati paziti u daljnjem pisanju na te odlike kupčanskog govora (umjesto kučibriškog, može se reći i kupčanski govor, pošto su ljudi iz obližnjih sela zvali Kučibrižane - Kupčani).
URKEŠTAR
Znoš, ud vavik koko jo pametin su Pišaroli imali šoldi, su dobro stoli. Je beja utac Bepi i me par da je imo dvo sini, ma anke en borba je sto puli njeh.... Anka ništo dikoj su imali.
Ča su ti vrazi en bot naredili.
Je bela navada da se za pusta organizo svaka vos pu svoje i da gre cila ganga ukoli: prvo gre mužika, ponjer gre en ki je kuj kapo i za njen cila kunbrikula, cila kolona i ponjer se je hudjevalo ukoli, ud vosi du vosi. Smo se maškarali koko je ki zno i moga.
Največ je belo nas ragači, pa anke dikoji su hudile, ja, stariji ništo manj, oni su bivali doma i čekali da se maškare prežentaju pred hižon. Koko je cila grupa hudila, toko je orkeštar piska i bi se ferma kad bi došli pred koku hižu. Tan bi kapo puzvo ku je ki u hiži da dojdu udpret i ponjer bi svi zakantali, ali delali barunode, se zanurčovali somo za se delat smjat i apena ponjer bi te dumoče proša ku imaju ča za dat mačkaran: fameja, ku je bela ča bugata je dala več, una božica je dala manj, ma vavik se ništo dalo: ča vina, koko malo kubasic ku se je imalo, malo rakije, joja, ni belo ne šoldi za dat! Uni glavni bi se zahvalija, do na voz, anka voz smo imali iz tuvarićen, i urkeštar, ali mužikont, je užga drugu melodiju i se šlo naprit du druge hiže i druge fameje.
Zača ti to pravin? Uni Pišaroli su si eno lito stavili u glovu da če oni naredit mužiku za našu vos i da če jet ukoli! Ma de nač štrumente za piskat? Koko su imali šoldi, su se stavili dakordo i en don šle u Trst jih kupit! Se prežentaju u butigi da bi kupili štrumente. Znoš, jih gleda ta guspod ki je prudova, nikoko mu niso škvadrali da bi znali ča piskat, jih je anka sprašiva ku se ča inženjaju! Ja, ja, koko ne, znoju oni sve, naj pukože ča ima da se udlučiju. I kupili su en vijulin, en klarinet i me par enu triještinku, ma se ne dumislin dobro za tu zadnju, more bet anka da falin, ma tri štrumente su sigurno beli kupili! Znoš, to je kuštalo šoldi za vraga!
Ma ja, su rekli paronu, znomo piskat, ni prublem, nimaju sad vrimena pruvat u butigi če ben kad dojdu doma, pumalo, naj neč ne škrbi!
Na putu za doma se fermaju de ni belo nijeniga, perke je vejalo pruvat zapiskat. Koko bi belo da dojdu doma i da in se tan judi smiju ku ne budu neč znali.... Ča? Ku su znali svirat? Ma vraga, nisu znali svirat, nikad nisu vadili i njanka nisu nikad svirali! Su pensali da je to lako, ča vereš! I staviju ti se piskat i dage ke te dage, su enih por ur pruvivali i almeno ništo su daj se navadili, vavik ena melodija, vavik en ritmo, zun zun, zunpa, zanpa, zun, zun, zunpa, zanpa....ha,ha,ha,ha....!
Ma nisu nijenimu puvidali da znoju somo to!
Dojde pust i se urganizomo za jet ukoli. Ti se prežentaju iz temi štrumenti novimi, lipi, koko su se svitili, altroke, mi ćemo imat najlipju kolonu, smo si pravili! Začnu piskat i se udpravimo u Hrvoj i se fermomo pred prvon hižon-ma ti vrazi nisu fermali, su piskali naprid i naprid perke da su se fermali, bi murali užgat enu novu melodiju, tok je beja ubičaj, ma druge nisu znali! I da nijen tega ne kapi, su cilo vrime, ure i ure ronfali vavik enu, cija don, somo enu, somo tu ča su znali, zun, zun, zunpa, zanpa, zun, zun, ha,ha,ha,ha......!
Vero, znoš da su kumaj došli du doma navečer. Ne znon kuliko don jih ni belo ne vidit ne čut perke su beli izčrpani, znoš ča je igrat na štrumente tuliko ur!
Bon, ponjer kad je to sve pasalo, kad smo anka somi kapili i vidili ča je i koko našilo, smo beli prošali Bepeta Pišarola da koko je to piskat na vijolinu.
- Ja, ja, dica moja, teško je piskat, - je beja reka, - jo iman u uhu, ma nimam u prstih!
Znoš, ud vavik koko jo pametin su Pišaroli imali šoldi, su dobro stoli. Je beja utac Bepi i me par da je imo dvo sini, ma anke en borba je sto puli njeh.... Anka ništo dikoj su imali.
Ča su ti vrazi en bot naredili.
Je bela navada da se za pusta organizo svaka vos pu svoje i da gre cila ganga ukoli: prvo gre mužika, ponjer gre en ki je kuj kapo i za njen cila kunbrikula, cila kolona i ponjer se je hudjevalo ukoli, ud vosi du vosi. Smo se maškarali koko je ki zno i moga.
Največ je belo nas ragači, pa anke dikoji su hudile, ja, stariji ništo manj, oni su bivali doma i čekali da se maškare prežentaju pred hižon. Koko je cila grupa hudila, toko je orkeštar piska i bi se ferma kad bi došli pred koku hižu. Tan bi kapo puzvo ku je ki u hiži da dojdu udpret i ponjer bi svi zakantali, ali delali barunode, se zanurčovali somo za se delat smjat i apena ponjer bi te dumoče proša ku imaju ča za dat mačkaran: fameja, ku je bela ča bugata je dala več, una božica je dala manj, ma vavik se ništo dalo: ča vina, koko malo kubasic ku se je imalo, malo rakije, joja, ni belo ne šoldi za dat! Uni glavni bi se zahvalija, do na voz, anka voz smo imali iz tuvarićen, i urkeštar, ali mužikont, je užga drugu melodiju i se šlo naprit du druge hiže i druge fameje.
Zača ti to pravin? Uni Pišaroli su si eno lito stavili u glovu da če oni naredit mužiku za našu vos i da če jet ukoli! Ma de nač štrumente za piskat? Koko su imali šoldi, su se stavili dakordo i en don šle u Trst jih kupit! Se prežentaju u butigi da bi kupili štrumente. Znoš, jih gleda ta guspod ki je prudova, nikoko mu niso škvadrali da bi znali ča piskat, jih je anka sprašiva ku se ča inženjaju! Ja, ja, koko ne, znoju oni sve, naj pukože ča ima da se udlučiju. I kupili su en vijulin, en klarinet i me par enu triještinku, ma se ne dumislin dobro za tu zadnju, more bet anka da falin, ma tri štrumente su sigurno beli kupili! Znoš, to je kuštalo šoldi za vraga!
Ma ja, su rekli paronu, znomo piskat, ni prublem, nimaju sad vrimena pruvat u butigi če ben kad dojdu doma, pumalo, naj neč ne škrbi!
Na putu za doma se fermaju de ni belo nijeniga, perke je vejalo pruvat zapiskat. Koko bi belo da dojdu doma i da in se tan judi smiju ku ne budu neč znali.... Ča? Ku su znali svirat? Ma vraga, nisu znali svirat, nikad nisu vadili i njanka nisu nikad svirali! Su pensali da je to lako, ča vereš! I staviju ti se piskat i dage ke te dage, su enih por ur pruvivali i almeno ništo su daj se navadili, vavik ena melodija, vavik en ritmo, zun zun, zunpa, zanpa, zun, zun, zunpa, zanpa....ha,ha,ha,ha....!
Ma nisu nijenimu puvidali da znoju somo to!
Dojde pust i se urganizomo za jet ukoli. Ti se prežentaju iz temi štrumenti novimi, lipi, koko su se svitili, altroke, mi ćemo imat najlipju kolonu, smo si pravili! Začnu piskat i se udpravimo u Hrvoj i se fermomo pred prvon hižon-ma ti vrazi nisu fermali, su piskali naprid i naprid perke da su se fermali, bi murali užgat enu novu melodiju, tok je beja ubičaj, ma druge nisu znali! I da nijen tega ne kapi, su cilo vrime, ure i ure ronfali vavik enu, cija don, somo enu, somo tu ča su znali, zun, zun, zunpa, zanpa, zun, zun, ha,ha,ha,ha......!
Vero, znoš da su kumaj došli du doma navečer. Ne znon kuliko don jih ni belo ne vidit ne čut perke su beli izčrpani, znoš ča je igrat na štrumente tuliko ur!
Bon, ponjer kad je to sve pasalo, kad smo anka somi kapili i vidili ča je i koko našilo, smo beli prošali Bepeta Pišarola da koko je to piskat na vijolinu.
- Ja, ja, dica moja, teško je piskat, - je beja reka, - jo iman u uhu, ma nimam u prstih!
Ilustracija Liberte Mišan uz štorijicu "Urkeštar"
JOŠ ENU DA TI PUVIDAN
"Još enu da ti puvidan" je naslov druge zbirke pričica te je nastavak knjige "Štorijice iz naših kraji". Dakako i ovih je tridesetak pričica i anegdota napisano kupčanskim dijalektom s prijevodom na hrvatski jezik. Knjiga je u fazi grafičke obrade i uskoro će biti spremna za tisak. Zbirku priča otvara kratka pričica "Samanj" koju imate priliku ovdje pročitati:
SAMANJ
U Pazinu si beja na samanju?
Mi smo hudjevali pu seh vosi ukoli, ma se ne dumislin da smo hudili u Pazin. U Kopar, Zrenj, Buje, Buzet ja, anka u Uprta, ma se ne dumislin za Pazin.
„Ma znoš tata kuliko judi je tan belo, cila Istra je kupivala, a mene me par da je cila Hrvacka tan prudovala!ˮ
„Ma, more bet. Kad je nan ča na vosi robilo smo prvo naredili somi, ku se nisi inženjo naredit som, ti je naredija ki drugi u vosi, ku ne si muro jet kupit, ali u misto, ali si čeka kok samanj, ku si imo šoldi, pero! Anka mi smo hudjevali pu samanjih i največ kupivali i prudovali blogo, tuvare, svinje, dindjote, ništo manj anka urdenje, ku bi doša kuvoč ki bi ča naredija.
Ma sad san se dumislija enu ki mi je pravila Marčela, tvoja pukojna mama, znoš, anka ona je bela vrah za udbrusit, kok bot. Nedi su bele šle na samanj, iz materon, i da je ena žena ud tan gledala i pušjušala koko ražuno iz svojon mamon, tvojon nonon, i kad je bela ustala Marčela boj soma, da ju je ta žena prošala:
„Ud kade si ti mala?ˮ
Marčela da ju je pugledala i, namisto reč iz Kučibriga da ji je udbrusila:
„Iz kurčiniga briga, iz pizdine vasi!ˮ
„Joj, ti vražje dite!ˮ, da ji je rekla una, ha, ha, ha... Ča me ima ki sprašivat da ud de san, je ponjer djala Marčela, ha, ha, ha...
KUPČANSKO-HRVATSKI I HRVATSKO-KUPČANSKI RJEČNIK
Zapisivajući i pišući pričice i anegdote koje mi je znao pripovijedati moj otac, uvidio sam da još uvijek koristim i poznajem puno riječi kupčanskog dijalekta kojim su se služili moji roditelji. Tako mi se rodila zamisao da pokušam poznati dijalektalni vokabular posložiti u rječnik s prijevodom na hrvatski jezik i obrnuto.Mislim da je važno da se dijalekt sačuva jer je i naš govor, ili pogotovo jer je naš govor, jedna od osnovnih kulturoloških odrednica male lokalne zajednice, najsjevernije oaze čakavskog dijalekta u Istri.
Proučavajući druge dijalektalne rječnike uvidio sam da mogu izbjeći gramatički opis pojma ili primjer njegove uporabe, jer je to razumljivo upravo iz mojih knjiga napisanih na kupčanskom dijalektu: "Štorijice iz naših kraji"," Još enu da ti puvidan" i "Smo beli paržuneri" ; sve imaju prijevod na hrvatski jezik.
Iz tehničkih razloga ne mogu prikazati primjer stranice rječnika, koje su, u biti, excel tablice.
SMO BELI PARŽUNERI
To je naslov treće knjige napisane kupčanskim dijalektom i opisuje "ratni" put mog oca od poziva u vojnu jedinicu, preko odlaska u južnu Italiju, zatim Siciliju, događaje prilikom savezničkog iskrcavanja, zarobljavanje, putovanje na Maltu i sjevernu Afriku, od Tripolija do Kaira i Aleksandrije, te s prekomorskim brigadama iskrcavanje u Dalmaciji, do događaja nakon II svjetskog rata, Beograda, Ljubljane...nikad kraja.
Evo izvatka iz priče "Žbarko":
Neč, gremo de drugi. Judi su se šle skret u enu vijelu grotu blizu mista i tan smo se zagnjetli anka mi dvo, jo ne znon de su beli drugi šle finit. Selin bližje se je čulo koko padaju granate. Ponjer smo beli duznali da aleati nisu mogli intivat une nimške kanone perke su beli u groti i su kripko bumbardivali uni tarmun. U tej groti smo beli du nedi pupodne. Muži, žene, dica, si smo beli nutra nagnjeteni, ma več ki dvisto nas je belo, ča vereš, citi, teplo kuj vrah, brez arije, ma nijen se ni neč lemento.
Naenbot se prežentaju na entrati ud te grote sudoti: elmi pjati, Angleži, iz mitrami i šklopi u rukah i smo pupensali kagada la že. Nas pugledaju, bašaju šklope i počnu juden, unen ki su beli najbližje, in počnu dovat, znoš ča? Ne? Čikulatice, dijo porko, čikulatice su znimali iz žepi i dovali judan. Ben, unibot su judi kapili da je dobro finilo, su si udahnili i Angleži su nas puzvoli van... Ma znoš ki je beja iz temi Angleži? Uni fašištoni, dijo njihov porko, uni fašištoni su in delali de guida, su nas brzo beli pugledali, ma nas dvo nisu ušervali, i su pukozali Angležan da gredu naprid, i su šle... Sad hoj ti verat vragu divjimu ud fašišta.
ŠTITONOŠA BARTOLD I TAJNA BIJELE RUŽE
Što se dogodilo templarskom štitonoši u Puli u trinaestom stoljeću na njegovu proputovanju u Svetu zemlju i kako su isprepleteni životi današnjih tinejdžera s tim putovanjem i velikom tajnom koja nije stoljećima zaboravljena, ali je puna zagonetki i istraživanja? Odgovor daje knjiga za djecu napisana na hrvatskom jeziku s puno istrovenetskih dijaloga; knjiga je to namijenjena istarskim mališanima (pogotovo pulskim) koji poznaju hrvatski i istrovenetski/talijanski jezik i svoj grad.
Upoznajmo se s nekima od glavnih likova:
Maxova se obitelj kući služila talijanskim, a Lukina hrvatskim jezikom. Igrajući se zajedno, obojica su učila sve više jezik onog drugog, tako da su danas obojica poznavali oba jezika i oba dijalekta, čakavski i istrovenetski, ali i engleski jezik - jer se igrice na računalu danas najviše igraju na ovom jeziku, iako možeš uputstva, na internetu, naći i na drugim jezicima. Sve su to naši tinejdžeri znali.
No, aktivnost koja ih je najviše privlačila, koju su oni zvali “potraga”, bilo je istraživanje prostorija ispod kaštela. Velika većina čak i domaćih ljudi ne zna koliko ima prostorija i podruma ispod kaštela, jer su zatvoreni za javnost.
“Fioi ste ‘tenti dove che ande,” upozorila bi ih teta Pina, “perche voi no save cosa ʃe soto de noi”[1].
“E cosa ʃe soto de noi, sia Pina?”[2] pitao bi ju Max.
“ʃe tante galerie che le te porta pertuto, de qua te pol vignir fino visin Arena, o soto Sa’michel, in caʃerma do ʃe deso Uljanik, soto Monte ʃaro, per tuto. Mi me contava mio defonto papa, che una volta i ʃe andadi de la, dove che ʃe deso la posta, per un tunel fino a Muʃil. Te pol creder? E quela volta jera le sine per un trenin picio, no so se deso eʃisti ancora, ma iera i vagoneti e un, no so come diria, come un tratorin che li tirava.”[3]
______________________________________________________________________
[1] “Djeco pazite kuda ćete,“ upozorila bi ih teta Pina, “jer ne znate čega ima ispod nas.“
[2] “A čega ima ispod nas, teta Pina?“
[3] “Ima puno tunela koji vode svugdje, odavdje možeš doći skoro do Arene, ili ispod Svetog Mihovila, u vojarnu gdje je sada Uljanik, ispod Monte Zara, svugdje. Meni je pričao moj tata da su jednom od sadašnje pošte otišli do Muzila. Možeš li vjerovati? Tada su postojale tračnice za maleni vlak, ne znam da li sada još postoje, ali bili su mali vagoni koje je vukao, ne znam kako se zove, kao neki traktorić.“
"Još enu da ti puvidan" je naslov druge zbirke pričica te je nastavak knjige "Štorijice iz naših kraji". Dakako i ovih je tridesetak pričica i anegdota napisano kupčanskim dijalektom s prijevodom na hrvatski jezik. Knjiga je u fazi grafičke obrade i uskoro će biti spremna za tisak. Zbirku priča otvara kratka pričica "Samanj" koju imate priliku ovdje pročitati:
SAMANJ
U Pazinu si beja na samanju?
Mi smo hudjevali pu seh vosi ukoli, ma se ne dumislin da smo hudili u Pazin. U Kopar, Zrenj, Buje, Buzet ja, anka u Uprta, ma se ne dumislin za Pazin.
„Ma znoš tata kuliko judi je tan belo, cila Istra je kupivala, a mene me par da je cila Hrvacka tan prudovala!ˮ
„Ma, more bet. Kad je nan ča na vosi robilo smo prvo naredili somi, ku se nisi inženjo naredit som, ti je naredija ki drugi u vosi, ku ne si muro jet kupit, ali u misto, ali si čeka kok samanj, ku si imo šoldi, pero! Anka mi smo hudjevali pu samanjih i največ kupivali i prudovali blogo, tuvare, svinje, dindjote, ništo manj anka urdenje, ku bi doša kuvoč ki bi ča naredija.
Ma sad san se dumislija enu ki mi je pravila Marčela, tvoja pukojna mama, znoš, anka ona je bela vrah za udbrusit, kok bot. Nedi su bele šle na samanj, iz materon, i da je ena žena ud tan gledala i pušjušala koko ražuno iz svojon mamon, tvojon nonon, i kad je bela ustala Marčela boj soma, da ju je ta žena prošala:
„Ud kade si ti mala?ˮ
Marčela da ju je pugledala i, namisto reč iz Kučibriga da ji je udbrusila:
„Iz kurčiniga briga, iz pizdine vasi!ˮ
„Joj, ti vražje dite!ˮ, da ji je rekla una, ha, ha, ha... Ča me ima ki sprašivat da ud de san, je ponjer djala Marčela, ha, ha, ha...
KUPČANSKO-HRVATSKI I HRVATSKO-KUPČANSKI RJEČNIK
Zapisivajući i pišući pričice i anegdote koje mi je znao pripovijedati moj otac, uvidio sam da još uvijek koristim i poznajem puno riječi kupčanskog dijalekta kojim su se služili moji roditelji. Tako mi se rodila zamisao da pokušam poznati dijalektalni vokabular posložiti u rječnik s prijevodom na hrvatski jezik i obrnuto.Mislim da je važno da se dijalekt sačuva jer je i naš govor, ili pogotovo jer je naš govor, jedna od osnovnih kulturoloških odrednica male lokalne zajednice, najsjevernije oaze čakavskog dijalekta u Istri.
Proučavajući druge dijalektalne rječnike uvidio sam da mogu izbjeći gramatički opis pojma ili primjer njegove uporabe, jer je to razumljivo upravo iz mojih knjiga napisanih na kupčanskom dijalektu: "Štorijice iz naših kraji"," Još enu da ti puvidan" i "Smo beli paržuneri" ; sve imaju prijevod na hrvatski jezik.
Iz tehničkih razloga ne mogu prikazati primjer stranice rječnika, koje su, u biti, excel tablice.
SMO BELI PARŽUNERI
To je naslov treće knjige napisane kupčanskim dijalektom i opisuje "ratni" put mog oca od poziva u vojnu jedinicu, preko odlaska u južnu Italiju, zatim Siciliju, događaje prilikom savezničkog iskrcavanja, zarobljavanje, putovanje na Maltu i sjevernu Afriku, od Tripolija do Kaira i Aleksandrije, te s prekomorskim brigadama iskrcavanje u Dalmaciji, do događaja nakon II svjetskog rata, Beograda, Ljubljane...nikad kraja.
Evo izvatka iz priče "Žbarko":
Neč, gremo de drugi. Judi su se šle skret u enu vijelu grotu blizu mista i tan smo se zagnjetli anka mi dvo, jo ne znon de su beli drugi šle finit. Selin bližje se je čulo koko padaju granate. Ponjer smo beli duznali da aleati nisu mogli intivat une nimške kanone perke su beli u groti i su kripko bumbardivali uni tarmun. U tej groti smo beli du nedi pupodne. Muži, žene, dica, si smo beli nutra nagnjeteni, ma več ki dvisto nas je belo, ča vereš, citi, teplo kuj vrah, brez arije, ma nijen se ni neč lemento.
Naenbot se prežentaju na entrati ud te grote sudoti: elmi pjati, Angleži, iz mitrami i šklopi u rukah i smo pupensali kagada la že. Nas pugledaju, bašaju šklope i počnu juden, unen ki su beli najbližje, in počnu dovat, znoš ča? Ne? Čikulatice, dijo porko, čikulatice su znimali iz žepi i dovali judan. Ben, unibot su judi kapili da je dobro finilo, su si udahnili i Angleži su nas puzvoli van... Ma znoš ki je beja iz temi Angleži? Uni fašištoni, dijo njihov porko, uni fašištoni su in delali de guida, su nas brzo beli pugledali, ma nas dvo nisu ušervali, i su pukozali Angležan da gredu naprid, i su šle... Sad hoj ti verat vragu divjimu ud fašišta.
ŠTITONOŠA BARTOLD I TAJNA BIJELE RUŽE
Što se dogodilo templarskom štitonoši u Puli u trinaestom stoljeću na njegovu proputovanju u Svetu zemlju i kako su isprepleteni životi današnjih tinejdžera s tim putovanjem i velikom tajnom koja nije stoljećima zaboravljena, ali je puna zagonetki i istraživanja? Odgovor daje knjiga za djecu napisana na hrvatskom jeziku s puno istrovenetskih dijaloga; knjiga je to namijenjena istarskim mališanima (pogotovo pulskim) koji poznaju hrvatski i istrovenetski/talijanski jezik i svoj grad.
Upoznajmo se s nekima od glavnih likova:
Maxova se obitelj kući služila talijanskim, a Lukina hrvatskim jezikom. Igrajući se zajedno, obojica su učila sve više jezik onog drugog, tako da su danas obojica poznavali oba jezika i oba dijalekta, čakavski i istrovenetski, ali i engleski jezik - jer se igrice na računalu danas najviše igraju na ovom jeziku, iako možeš uputstva, na internetu, naći i na drugim jezicima. Sve su to naši tinejdžeri znali.
No, aktivnost koja ih je najviše privlačila, koju su oni zvali “potraga”, bilo je istraživanje prostorija ispod kaštela. Velika većina čak i domaćih ljudi ne zna koliko ima prostorija i podruma ispod kaštela, jer su zatvoreni za javnost.
“Fioi ste ‘tenti dove che ande,” upozorila bi ih teta Pina, “perche voi no save cosa ʃe soto de noi”[1].
“E cosa ʃe soto de noi, sia Pina?”[2] pitao bi ju Max.
“ʃe tante galerie che le te porta pertuto, de qua te pol vignir fino visin Arena, o soto Sa’michel, in caʃerma do ʃe deso Uljanik, soto Monte ʃaro, per tuto. Mi me contava mio defonto papa, che una volta i ʃe andadi de la, dove che ʃe deso la posta, per un tunel fino a Muʃil. Te pol creder? E quela volta jera le sine per un trenin picio, no so se deso eʃisti ancora, ma iera i vagoneti e un, no so come diria, come un tratorin che li tirava.”[3]
______________________________________________________________________
[1] “Djeco pazite kuda ćete,“ upozorila bi ih teta Pina, “jer ne znate čega ima ispod nas.“
[2] “A čega ima ispod nas, teta Pina?“
[3] “Ima puno tunela koji vode svugdje, odavdje možeš doći skoro do Arene, ili ispod Svetog Mihovila, u vojarnu gdje je sada Uljanik, ispod Monte Zara, svugdje. Meni je pričao moj tata da su jednom od sadašnje pošte otišli do Muzila. Možeš li vjerovati? Tada su postojale tračnice za maleni vlak, ne znam da li sada još postoje, ali bili su mali vagoni koje je vukao, ne znam kako se zove, kao neki traktorić.“